¨Evokacija oblika¨ naslov je kolektivne, selektirane, problemske izložbe koja, kao završni projekt, predstavlja likovna promišljanja 26 autora Grožnjanskog likovnog kruga.

 -Ova izložba je zaključni likovni projekt u prigodi radnog obilježavanja 40. godišnjice proglašenja Grožnjana Gradom umjetnika

-Kustos projekta: Eugen Borkovsky

- Autori zastupljeni u projektu: Vedran Burul, Ivo Čorković, Slađan Dragojević, Dušić Romina, Mirko Wërner Folkl, Nina Glavić, Sergio Gobbo, Iva Gobić, Burhan Hadžialjević, Anne Hausner, Azra i Sandi Huszar, Pamela Ivankovic, Žarko Jovanovski, Marino Jugovac, Milan Marin, Slavica Marin, Karel Pavlinc, Tereza Pavlovic, Tanja Pečanić, Zdravko Rajković, Krešimir Sokol, Ivan Igor Šapić, Iva Štefanac, Irena Tođeraš , Dražen Vitolović, Eugen V. Borkovsky.

 Tijekom 2005. godine, u Gradskoj galeriji Fonticus na Grožnjanu samostalnim se izložbama predstavilo 62 autora Grožnjanskog likovnog kruga. Prema radovima predstavljenim na tim izložbama, izabrano je 26 autora čiji se radovi uklapaju u ideju iz naslova. Želio sam pokazati da je likovni izričaj pripadnika Grožnjanskog likovnog kruga, bez obzira na veliki raspon godišta, školovanja, nacionalnosti i okruženja iz kojih potječu autori, potpuno aktualan. U životopisima namjerno nisu navedene godine njihova rođenja. Naglasak je na umjetničkim dosezima. Životna dob od sekundarnog je značenja. Vrijednost godina, u projekt uklopljenih autora, ovisi o intenzitetu koji pokazuju njihovi radovi.

Izložba se može razgledati u Gradskoj galeriji Fonticus Grožnjan, od 21. XII. 2005 do 23. I. 2006. Službeno predstavljanje izložbe biti će vezano uz promociju monografske publikacije.

Tijekom nadolazeće godine, izložba će biti predstavljena u nekoliko gradova diljem hrvatske i u inozemstvu.

Uvod - EVOKACIJA OBLIKA

Vidi se istok i zapad, vidi se sjever i jug

Postmodernizam je pojam koji pokušava obuhvatiti nov način davanja smisla svijetu. Postmodernizam odbacuje privilegiran položaj tipično modernih pravaca i usmjerava pažnju na mnogostrukost stilova. Pokrenut je izostanak jednoobraznosti i kulturalne centriranosti. Naglasak je na različitostima i promjeni. Umjesto estetskog, postmodernizam poštuje instinktivno. Naglasak je na igri, a ne na pravilu. Postmodernizam voli miješanje stilova i tolerantan je prema rascjepkanosti i nejasnosti. Izraženo je negiranje povijesnosti, pa se prošlost tretira kao spremište predodžbi koje se, istrgnute iz vremenskog konteksta, koriste u prigodnom trenutku zbog uklapanja u sadašnjost.

Rezultat je pluralistički kolaž. Drugačije rečeno: društvo pruža mnoge izbore – više ne postoji jedinstven standard za kulturno, pa u skladu s tim nije određen legitiman “ukus”, “mišljenje” ili “stil života”. Granice, koje su razdvajale elitnu od popularne kulture, omekšale su. Kapitalistička kultura nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Pojavljuje se i dostupno je sve više informacija, a sve manje značenja.

Novim pristupom javljaju se i nove zamke. Perfidna ponuda tolerancije, pod izlikom demokratskog dosega, rezultira ravnodušnošću. Tolerancija i ravnodušnost odražavaju isti cilj – odvojiti realni svijet od razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s posljedicama. Pojedinac, pretvoren u zrcalo na kojem se miješaju svi postojeći medijski utjecaji, u takvom okruženju postaje prožet informacijama i predodžbama bez mogućnosti obrane ili odmaka.

Jean Baudrillard objašnjava pojmom "hiperrealnost" promjene u kulturi koje određuju suvremeno društvo. On kaže: ¨…hiperrealnost nije realna, već je realnija od same realnosti, odnosno stvarnija od stvarnog. Stvarno je pritom ono što je sposobno reproducirati se, a hiperrealno ono što je već reproducirano, ono što savršeno oponaša model, tako da su vidljive samo reprodukcije, replike, a modeli ostaju nevidljivi. Cijela struktura novog društva je hiperrealna jer sve životne sfere postaju reprodukcije modela, organizirane u sustave. U takvom univerzumu ne može doći do eksplozivnih proturječja jer je sve dizajnirano i kontrolirano, pa je onemogućena čak i društvena kritika...¨

Crvena nit kreativne misli koja se provlači kroz povijest mogla bi opisivati više mogućih tijekova stvari. Primjerice, svjedoci smo revaloriziranja Duchampa, a u naše estetske kriterije teško ulaze neeuropsko-američke likovne prakse jer je prisutan kulturni globalistički imperijalizam. Na društvenim područjima (ekonomije, politike, ekologije, kulture, umjetnosti) prisutna su obilježja razvojnih modela koji se ne mogu prenijeti na sve dijelove svijeta. Centri euroameričke estetike službeno ne ograničavaju protok umjetničkih rezultata. Plasira se mišljenje da "križanje" sjevera i juga te  istoka i zapada ni u kojoj drugoj sferi kulture nije tako intenzivno kao u sferi likovnih umjetnosti. Tek se iz pozadine uvida prepoznaje situacija koju zorno opisuje britanski umjetnik Rasheed Araeen koji 70-ih godina prošlog stoljeća progovara o pojmu "internacionalizma“.  "Mit internacionalizma zapadne umjetnosti sad mora biti razoren. Zapadna umjetnost izražava isključivo posebnosti Zapada. Ona reflektira samo kulturu Europe i Sjeverne Amerike. Današnji 'internacionalizam' zapadne umjetnosti nije ništa drugo nego jedna od funkcija političko-ekonomske moći zapada koji svoje vrijednosti nameće drugim ljudima. Riječ 'internacionalno’ trebala bi označavati nešto više od nekoliko zapadnih zemalja …"

Proklamirana globalna kultura zapravo je zapadna, kapitalistička kultura, odnosno kultura Europe i SAD-a. Ona je samim time imperijalistička. Ono što obilježava imperijalizam, vladavina je iz centra koja cijepa periferne kolektive stvarajući elite usko povezane s elitama centra. Tako stvorena elita periferije biva nagrađena jer razvija potrebe ovisne o centru. Izabrane lokalne elite preuzimaju stilove života, vrijednosti, kulturu i ideologije centra.

Euroamerički centrizam plasira samog sebe bez usporednih slaloma s drugim civilizacijama. Politička ekonomija nudi iluzije i teži upravljanju nesigurnostima i strahovima i na svom području. Iluzija nije djelotvorna samo onda kad obmanjuje, već i onda kad prisiljava čovjeka ponašati se onako kako ona nalaže, iako zna da je posrijedi iluzija. Štoviše, iluzija je tad djelotvornija jer se činjenice zatamnjuju, pa je potreban napor da bi se shvatilo kako na zemlji postoje i gladni, bolesni, drugačiji.

Tek u postmodernističkom vremenu prepoznaju se situacije u kojima je zapadni pogled na svijet neprimjeren. Civilizacija je uronjena u novi sustav vrednovanja. Razlozi tome su prije svega u suvremenim fizikalnim, filozofskim, tehnološkim spoznajama. Naime, otvorena je nova mogućnost percepcije okoline i sebe: otkriće fizikalno-filozofskog principa determiniranosti. Teorija organiziranog kaosa i teorija relativnosti su na početku 20. stoljeća otvorile univerzum kvantne fizike i poljuljale kartezijsko - newtonovski sustav. Novim su shvaćanjem na udaru i vjera i znanost. U pitanju je pouzdanost znanja i uma, kao poštovanih entiteta pomoću kojih smo opisivali realnost tijekom nekoliko proteklih stoljeća. U pitanju je i vjera, ali ne kao osobno promišljanje, već kao organizirana institucija. Nova znanstvena spoznaja započela je promjenu u percepciji: od fiksirane spoznaje prema spoznaji frekventnih promjena tijeka stvari. Promjene su dokazale relativnost istina u znanosti i njezinim posljedicama pomoću kojih su određivani tradicionalni koncepti i teorije. U deleuzovskom diskursu govorimo o stanju konstantne krize. Racionalni um ne može obuhvatiti potpunu i sveobuhvatnu istinu. Iz toga slijedi da se takva znanost i javni mediji ne bave istinom, već opisima njezinih bliskosti. Načelo determiniranosti pokazalo je da ne možemo više sa sigurnošću i precizno određivati uzroke, položaj i vrijeme događanja u materijalnom svijetu. Možemo tek odrediti postojeće tendencije događanja. U suprotnosti s mehaničkim pogledom na svijet, svijet se pokazao u drugačijem svjetlu, kao organska, ekološka i nadasve interaktivna i cjelovita pojava.

Ove spoznaje nude nove mogućnosti percipiranja. U likovnoj umjetnosti to se izravno oslikava na tretman promatrača. Uočavanjem važnosti utjecaja i međusobnoj interakciji između promatrača i promatranog, razvila se drugačija spoznaja o našoj percepciji, o spoznaji okoline, sebe i cjeline. Iskustvo promatrača postaje bitna činjenica pri opisivanju sustava. Pokazalo se da je potrebno brisati stari pojam – "promatrač", a na njegovo mjesto postaviti novi – "sudionik".

Promatrač, kao i umjetnik, posjeduje moć otvaranja ili zatvaranja nekog od prolaza prema percepciji. Svako je likovno oblikovanje oblik igre i za umjetnika i za promatrača. U igri se, ne samo prelazeći od jednog do drugog rada, već i pri svakom sljedećem pogledu uperenom na isti rad, sve neprestano mijenja. Umjetnost nije igra bez pravila, ali je uvijek možemo modificirati ili predlagati drugu u tijeku procesa interpretacije. Pravila umjetničke igre su u tom smislu beskrajno promjenjiva. Ona namjerava suočiti partnere: umjetnika i promatrača. To je suočavanje uvijek privremeno i vezano za više diskursa i uvjetovano mogućim prostorima odnosa.

Ovako pojmljenu participatorsku realnost čine osnovni koncepti gibanja, spoznaje i osjećaji kroz koje doživljavamo prostor, realnost, vrijeme i svijest. Na ovaj sustav odnosa realnosti i imaginacije oslonjena je ideja ovog projekta. Iako nedefiniran i rastezljiv, termin postmoderna ipak može podnijeti situaciju koja je pred nama – likovni projekt Evokacija oblika.

Izazvati, pozvati, pobuditi, dozvati u pamet, materijalizirati, oživjeti, podsjetiti, značenja su prvog dijela naslova ovog projekta. Oblik, forma, opće dimenzije, način, smisao, drugi je dio naslova i pojavljuje se također i sam po sebi jer su u igri likovni umjetnici kojima je svojstvena vjernost materijalizaciji ideja u oblike. Zajedno bi trebali označiti postmodernistički pojmljen relativistički pristup interpretaciji višestruke, međusobno uvjetovane stvarnosti.

Percepcija je proces. Efemerni se trenutak, ovisno o količini dojma, percipira u tijeku vremena procesuiranjem. U igri su prošlo vrijeme koje nosi iskustvo i buduće vrijeme u kojem materijalizirano iskustvo traje. Likovnim jezikom, procesualnim je postupcima otvoreno polje metaforičnog i doslovnog suočavanja s promjenljivom realnošću kao bliskim entitetima. Izumljene su nove utopije i vizualizirane fantastike osobnih sadašnjosti. Autori ovim likovnim zapisima ublažuju granice između disciplina poput umjetnosti i znanosti nudeći ujedno komentar graničnih spoznaja. Pred nama su promišljanja koja su se u premisi možda trebala podudarati sa snoviđenjima, a tijekom realizacije prošla niz doživljajnih i spoznajnih pomaka.

Ovaj projekt objedinjuje 26 autora. Svim autorima bitna je atmosfera artefakta koji realiziraju. To postižu kolorističkim, kompozicijskim ili sadržajnim elementima. Svi su uspjeli izgovoriti komentar suvremenog trenutka na nov, autorski način. Suptilna građa uvedena u ovaj projekt igra se relativiziranjem realnosti. Ovaj niz radova nije narativan, već više odgovara nizu individualnih kognitivnih znakova. Bez obzira što se neki radovi kolažiranjem transformiraju u neku novu realnost, a na nekima je ponuđeno prepoznavanje motiva kao takvog, individualizacija znakovlja balansira na granici prepoznatljivog.

Realnost je polazište i okosnica svih radova. Neki autori polaze od oblika, a neki ideje oblika. Velik dio umjetnika koristi kao izražajno sredstvo niz, multiplikaciju, slojeve, mutacije, oznake kretanja, ponavljanje oblika. Rezultati su iznjedrili skup recentnih eksperimenata dodirujući evokativnu ravan, bilo na razini polaznog oblika ili na planu činjenja ili pak kao krajnji oblik.

Nabrajanje raspona interpretacija može početi od snažne evokacije bojom Romine Dušić, doživljaja prirodnog fenomena ili procesa Vedrana Burula, Slavice Marin i Eugena Borkovskog, preko objekata u prostoru Mirka Folkla, Pamele Ivanković, Karela Pavlinca, Irene Todjeraš, Dražena Vitolovića i djelom Žarka Jovanovskog, do teme ljudskog tijela Nine Glavić, Sergia Gobba i Igora Šapića. Neki autori uzimaju povijesno kao okosnicu – Slađan Dragojević, Mirko Fölkl, Marino Jugovac, Azra i Sandi Huszar, a drugi potrošačko – Anne Hausner i Žarko Jovanovski. Autori u nekim slučajevima – Burhan Hadžialjević, Nina Glavić i Iva Gobić – polaze prema pojednostavnjenju i multiplikaciji oblika ili pak, kao Zdravko Rajković i Tanja Pečanić, tendiraju području osobnog. Gesta Ive Ćorkovića, simbol Romine Dušić ili Ive Štefanac, metafora Tereze Pavlović, skrivena poruka Krešimira Sokola, prikriveni osjećaji Milana Marina, preneseni su u materijal kao trenutna oznaka na barometru osobnog. Naravno, ovo je samo uvjetna i gruba podjela jer se tendencije radova prelijevaju.

Većina radova razumljiva je u prvom čitanju. Nove konotacije javljaju se podrobnijim pogledom, a sasvim nove bivaju asocirane temeljem postava. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i rada samog, bez obzira na pozicioniranje u prostoru i rad kao dio niza ili grupe, što ovisi o postavu. Ponekad dva rada postavljena na poseban način izgovaraju zajednički stav, iako su im autori različiti i nisu ni željeli ispričati sukladnu priču. Kako kaže Groys: ¨Zbirka kao umjetnički oblik¨. Projekt ujedno problematizira zbirku, galeriju, muzej. Postav kao instalacija ne odgovara umjetnikovom razmišljanju ako kustos nije projekt promišljao kao instalaciju. Bolje rečeno – niz radova bira se i predstavlja pokušajem sačinjavanja nove cjeline. Ritam, kolor, kompozicija, postav važni su isto kao i pri svakom pojedinom radu. Iskustvo govori da postav nosi dio umjetničkog naboja i snosi odgovornost utišavanja ili pojačavanja autorovog izričaja. Ovo govorim kako bih skrenuo pozornost na važnost koju je potrebno posvetiti promatraču kojeg prepoznajem kao dio sustava.

Kriza vrijednosti, zamjena vrijednosti i sumnja u povijesne priče, sve odreda obilježja postmoderne, reflektiraju se u umjetnosti mijenjanjem i nepoštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta. Upotreba gotovo svega i podvođenje umjetniku na odlučivanje što će biti, a što ne, tema ili umjetnički materijal, ovim izložbenim projektom dobiva još jedno svjedočenje.

Ideja o prolaznosti i promjenjivosti svega i činjenica artističkog artefakta tu i sad, percipiranje radova postavlja na područje evokacije energija. Pomirenje nalaze u činjenici da je materija samo jedan vid energije. Naznaka poretka stvari recipročna je uloženoj energiji autora. Mjerenje je ponuđeno promatraču.

Eugen Borkovsky, 2005.